Vis, otok u srednjodalmatinskom arhipelagu; 90,3 km2 (dug 17 km, širok do 8 km); 4338 stanovnika; najviši vrh Hum (587 m). Uza zapadnu obalu otoka je prostrani zaljev Komiža s pješčanim dnom. Južna obala ima niz manjih uvala (Travna vela, Travna mala, Stiniva, Ruda, Teleška vela, Ploce i dr.). Naselje i luka Vis leži na sjevernoj obali otoka, gdje ima klifova, a ističe se Gradac (100 m). Uz jugoistočnu obalu otoka su otocici Ravnik, Budihovac, Paržanj i Greben.
Prosječna temperatura zraka tijekom najtoplijeg mjeseca srpnja je 28 °C, a siječnja 8,8 °C; godišnja količina oborina je 557 mm (ljeti svega oko 40 mm). Žive vode nema, osim nekoliko vrela kod Komiže. Suvremeno opremljeno vodospremište sagrađeno je u Koritima.
Grad Vis smješten je na sjevernoj strani otoka Visa duž prekrasne uvale Sv. Jurja, koju kao prsten zatvara otocic Host. Grad Vis je jedino mjesto na otoku koje ima svakodnevnu trajektnu i katamaransku vezu sa Splitom od kojeg je udaljen 30 nautickih milja. Tijekom ljetne sezone povezan je i s gradovima na talijanskoj obali.
Grad Vis je dobar odabir i za one koji dolaze bez vozila jer su svi potrebni sadržaji na dohvat ruke. Gradska šljunčana plaža udaljena je stotinjak metara od centra Visa, a na drugoj strani uvale, blizu Kuta i u neposrednoj blizini Lucice nalazi se nekoliko lako dostupnih plaža.

Povijest

Otok je bio naseljen još u pretpovijesno doba. Bio je mjesto starogrčkog naseljavanja, a iz tog doba datira i starovjekovno naselje Issa. Poslije prijelazi pod starorimsku vlast. U ranom srednjem vijeku se nalazi u starohrvatskoj državi. Poslije je često mijenjao vladare, odnosno za vladare je imao Mletke, Francuze, pa cak i Englezi (tada se na otoku, prvi put u Hrvatskoj, zaigrao i kriket). Poslije pada Napoleona i Mletacke republike, Vis dolazi pod vlast Habsburga. Daljnjim upravnim reorganiziranjem monarhije, Vis postaje dio carske pokrajine Dalmacije, koja je nakon austro-ugarske podjele monarhije potpala pod austrijski dio. U blizini otoka Visa se 1866. godine odigrala viška bitka, koja je umnogome utjecala na daljnji razvoj događaja na istočnoj jadranskoj obali. Pobjedom austro-ugarske mornarice privremeno su zaustavljena talijanska posezanja za Visom i čitavom Dalmacijom.

Vis u 20. stoljecu

Raspadom Austro-Ugarske, Vis potpada pod talijansku okupaciju (1918-1921), a zatim postaje dio Kraljevine SHS. Premda je Londonskim Ugovorom 1915. otok bio obećan Italiji, njena vojska se ipak morala povuci s Visa. Postoji priča da je u zadnji trenutak na mirovnoj konferenciji u Parizu Italiji darovano Lastovo da bi napustila Vis, koji je za nju imao simboličku važnost zbog poraza iz 1866. godine. Smatra se da je u tome glavnu ulogu imao Ante Trumbić koji je bio i zastupnik otoka Visa. Doba Kraljevine SHS, odnosno kasnije Kraljevine Jugoslavije je razdoblje prve krize otoka, uzrokovane gubitkom velikog tržišta. Također dolazi do sukoba oko podjele kolonijatskog zemljišta, što koriste tadašnji velikosrpski krugovi iz Beograda. Oni su obećali zemlju Višanima koji prijeđu na pravoslavnu vjeru, što je velika skupina težaka i učinila. U Visu je 1933. podignuta velika pravoslavna crkva i nastavljen je prijelaz stanovništva na pravoslavlje. To je uzrokovalo teške sukobe, uključujući i fizičke, medu mještanima, koji su se oštro podijelili na dvije nepomirljive strane. Osnivanjem Banovine Hrvatske , prevladala je prohrvatska struja na otoku, a pokret pravoslavaca se osipa, da bi potpuno nestao tijekom rata.

Vis u Drugom svjetskom ratu i poraću

Po Izbijanju Drugog svjetskog rata, otok Vis je ponovno 1941. okupirala Italija, koja je odmah započela provoditi politiku opće talijanizacije, posebno u samom mjestu Visu gdje je imala nešto pristaša. Oni su se posebno okomili na članove HSS-a, koristeći metodu izgona uglednijih Višana u NDH. S porastom partizanskih akcija, metode vladanja postajale su sve okrutnije, uključujući strijeljanje talaca u Visu i Komiži i paljenje kuca po viškim selima. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. vlast na otoku preuzimaju Partizani. Vis je jedini dio nekadašnje Jugoslavije koji nikad nije zauzela njemačka vojska. Tada je na njemu bila smještena saveznička vojna zračna luka (danas pod vinogradima). Tito se sklonio na Vis u lipnju 1944. nakon njemačkog desanta na Drvar. Do zauzimanja Beograda u listopadu 1944. otok je funkcionirao kao središte partizanskih vlasti i savezničkih vojnih misija. Svo otočko stanovništvo koje nije bilo sposobno za borbu evakuirali su Britanci u logor El Shatt na Sinaju, gdje su mnogi Višani i umrli zbog loših uvjeta života. Povratak iz Egipta je izvršen tijekom 1946. godine. U socijalističkoj Jugoslaviji, Vis je zbog svog strateškog položaja bio otok zatvoren za strance ( zabrana dolaska stranaca je ukinuta tek 1989.) i čitav je pretvoren u veliku vojnu utvrdu. Na površini od svega 90 km2 nalazilo se preko 30 vojnih objekata, uključujući podzemnu vojnu bolnicu i tunel za zaklon ratnih brodova. Posljedica polustoljetne izolacije bilo je gospodarsko zaostajanje i nemogućnost turističkog razvoja, a s tim povezano i veliko iseljavanje stanovništva. Jugoslavenska vojska je napustila otok tek 30. svibnja 1992. godine, gotovo šest mjeseci nakon međunarodnog priznanja Hrvatske.